Univerzitet
u Sarajevu
Pedagoški
fakultet u Sarajevu
Odsjek
za razrednu nastavu
Analiza
pripovjetke „Šuma striborova“ autora Ivana Brlić-Mažuranić
(Zbirka
pripovijetki „Priče iz davnine“)
-Seminarski
rad-
Mentor:
Studentica:
Doc. dr.
Edina Murtić Amina
Bećirović
Mr. Mirzana
Pašić – Kodrić
Sarajevo,
januar 2017. godine
Sadržaj
1.
Uvod......................................................................................3
2.
Proza.....................................................................................4
2.1. Prozne vrste.........................................................5
2.2.Zbirka pripovijetki “Priče iz
davnine“.................7
2.3. Analiza pripovijetke „Šuma striborova“.............9
3.
Zaključak........................................................................10
4.
Literatura........................................................................11
1.
UVOD
U ovom radu predstavit ću šta je to
proza i kakva je njena struktura, te ću vam pobliže prikazati zbirku
pripovijetki „Priče iz davnine“. Prozu ću predstavit pomoću hrvatske književnice
Ivane Brlić-Mažuranić[1].
Prvi kritičari – A. G. Matoš, A. B. Šimić i U.
Donadini – uočili su njezin epski pripovjedački talent te poetsku snagu kojom
krši kanone »pedagogičnosti« dječje književnosti. A. Barac je istaknuo da je
njezina etika više »etika srca negoli pogled na svijet«. I ostali prijeratni
kritičari ukazali su na originalnost njezinih tema i ideja, jednostavnost
izraza, osjećaj za slikovnost, poetičnost i maštovitost. Noviji kritičari
otkrivaju originalnost u strukturi kazivanja, a ne u fabuli, u sposobnosti da
imaginarni svijet oblikuje neposrednošću slike, a ne njezinim nasilnim
osmišljenjem. Za njih je djelo Brlićeve najlapidarniji obrazac hrvatske
nerealističke, imaginativne pripovjedne proze.[2]
2. Proza
Proza je vrsta književnosti koja se uobličava slobodnim stilom pisanja
i ne slijedi principe metrike i rime i ostala
pravila poezije[3]. Umjesto toga, sastoji se od punih
rečenica, grupisanih u odjeljke/paragrafe i sl. Kao takav, prozni način pisanja
ima široku primjenu; može se primijeniti za pisanje knjiga, enciklopedija, biografija, novina i drugih oblika komunikacije. Na osnovu toga, proza se može podijeliti i na slijedeće
kategorije:
·
pripovjedačka
·
historiografska
·
obrazovno-naučna
·
kritička
·
dramaturška
itd.
Književne vrste poput pripovijetki i novela spadaju u prozu uključujući i roman kao najopsežniji i
najsloženiji prozni oblik. U romanu autor daje opis brojnih likova i događaja.
Jedan od prvih primjera romana u Evropi je "Don Kihot"
(El ingenioso hidalgo Don Quijote de la Mancha), španskog pisca Migela de Servantesa (Migel de Servantes
Saavedra) objavljen 1605. godine. Puno ranije, oko IX-X stoljeća, na Bliskom Istoku se pojavljuju "Priče iz hiljadu i jedne noći", a u Kini, je zapisana priča o "Tri
Kraljevstva" zasnovana na stvarnim događajima iz II i III stoljeća.
Struktura
proznog književnog djela: izbor teme, građa (događaji, likovi, zbivanja),
izvori građe
Analiza
proznog književnog djela: uloga pripovjedača, odnos sižea prema fabuli, tehnika
iznošenja priče, tehnika oblikovanja karaktera i način na koji se pojedini
djelovi uključuju u cjelinu
2.1.
Prozne vrste
Prozna književna djela izuzetno raznovrsna, brojni su
prelazni oblici – teškoće prilikom određivanja.[4]
Jednostavni
oblici – književne vrste koje izvorno pripadaju usmenoj književnosti:
§
Legenda (lat. legenda – ono što se
treba pročitati, štivo) – srodna je mitu, a svoj najčistiji izraz nalazi u
opisu života nekog čovjeka čiji životni stav ili ponašanje predstavljaju uzor
(legende o životima svetaca, legende o grčkim herojima, o istorijskim
likovima...).
§
Bajka (od glagola ‘bajati’ – vračati, čarati) – posebna vrsta u kojoj se
čudesno i natprirodno prepliću sa stvarnim tako da između prirodnog i
natprirodnog, stvarnog i izmišljenog, mogućeg i nemogućeg, nema pravih
suprotnosti; karakteristike – formulaičan način izražavanja, ponavljanje i
varijacija istih motiva, ustaljeni likovi i ustaljeni tipovi ponašanja,
polaritet dobra i zla, nesputana moć mašte i želje nad stvarnošću.
§
Saga (nordijski jezici – nešto rečeno/ispričano) – oblik skandinavske priče o
nekom događaju, naročito iz porodičnog života – cjelokupna sudbina porodice
koja služi kao primjer porodičnog života u sklopu života naroda (sage o starim
vremenima, sage o kraljevima, Islandske sage...).
§
Zagonetka – poseban oblik postavljanja pitanja kako bi se
neposredno navele skrivene, neobične osobine nekog predmeta, ličnosti ili
pojave, pri čemu se očekuje brz,
jasan i nedvosmislen odgovor koji donosi neku vrstu razjašnjenja.
Složeni oblici
– književne vrste koje izvorno pripadaju pismenoj književnosti:
§
Novela (eng. tale) – srednja po veličini prozna vrsta; koncentracija pažnje,
sažetost, poenta sa naglim isticanjem onog što je značajno.
§
Pripovijetka
§
Kratka priča (eng. short story)
§
Roman (eng. novel)
– prvobitno –
svaki spis napisan na romanskom jeziku (lingua
romana – dialect spoken by ordinary people vs. lingua latina – educated people).
Slika br.1 Ivana Brlić-Mažuranić[5]
2.2.
Zbirka pripovijetki “Priče iz davnine“
“Priče iz davnine”
zbirka su bajki autorice Ivane Brlić Mažuranić. Mnoge od njih ostale su u divnom
sjećanju brojnih generacija.
Ove bajke autorici su
donijele svjetsku slavu te je čak bila predložena za Nobelovu nagradu. U njima
je autorica ispričala svoje umjetničke bajke u kojima je svojom maštom
kombinirala realne i nestvarne događaje.
Evo kako su nastale “Priče iz davnine“: Jedne zimske
večeri bio je naš dom, protiv običaja, potpuno tih. Nigdje nikoga, sobe velike,
svuda polutama, nastrojenje tajnovito, u pećima oganj. Iz posljednje sobe -
velike blagovaonice - začuje se: "kuc! kuc!" - Tko je? - upitam.
Ništa! Opet: "kuc! kuc!" - Tko je? - i opet ništa. Nekim tajnovitim
strahom stupim u veliku blagovaonicu, i najednom: radosni prasak, udarac, mala
eksplozija! U velikom kaminu prasnula je na vatri cjepanica, - na vratašca
kamina izlete mi u susret iskrice, ko da je roj zvjezdica, a kad raskrilih ruke
da uhvatim taj žilavi zlatni darak, podigle se one pod visoki strop i ... nije
ih više bilo. I tako onaj roj iskrica - zvjezdica ipak bi uhvaćen - i to
u Šumi Striborovoj i ona nastade upravo uslijed njih. Iza ove prve priče
nastadoše još ostale, njih još sedam, dakle su i one kao i Šuma Striborova
izletjele kao iskra sa ognjišta jednog drevnog slavenskog doma.
U Pričama iz davnine također se uz pomoć neobičnog djeluje na obično. Naime,
čuda obitavaju posvuda, ona mogu biti dobra i naopaka, svakome prema zasluzi,
kaže autorica. Priče se temelje na hrvatskoj i slavenskoj mitologiji te izvrsno
postižu privid davnine.[6]
Slika br.2 Zbirka pripovijetki „Priče iz davnine“[7]
2.3. Analiza pripovijetke „Šuma Striborova“
“Šuma
Striborova”[8]
je jedna od priča koje se nalaze u zbirci bajki “Priče
iz davnine” Ivane
Brlić Mažuranić. U njoj se pojavljuju nestvarni likovi koji ne postoje u pravom
životu. Nestvarne likovi u priči predstavljaju Domaći, snaha-zmija i starješina
iz začarane šume Stribor. U bajci dolazi do ispreplitanja života čarobnih
likova sa životima stvarnih likova kao što su starica i njen sin.
Bajka
“Šuma Striborova” uči svakog čitatelja da ne smije ljudi suditi na temelju
njihovog izgleda, nego da ih treba gledati na temelju onog što su napravili, a
to su njihova djela. Mladić je u bajci bio očaran ljepotom djevojke-zmije i
upravo zbog te ljepote nije primjećivao koliko je zla osoba. Za razliku od
mladića njegova je majka imala više iskustva i odmah je otkrila loš karakter
svoje snahe.
Ivana
Brlić-Mažuranić je u bajci opisala veliku ljubav majke prema sinu, što i nije
čudno jer je starica majka koja će voljeti svoje dijete bez obzira kakvo je i u
svakom trenutku života je spremna žrtvovati se za njega, iako je on nepravedan
prema njoj.
Vrsta
djela: bajka
Mjesto
radnje: Šuma
Striborova, selo
Vrijeme
radnje: davno
Likovi: Majka, sin, snaha, Malik
Tintilinić, Domaći, Stribor i djevojka
3.
Zaključak
Na jezično-stilskoj razini Priča iz davnine primjećuju se stalni epiteti iz usmene književnosti, formulizirani bajkoviti počeci, hiperbole, kontrasti, pitalice i zagonetke, nerijetko također ritmički organiziran ili rimovan prozni iskaz. Za oživljavanje raznih arhetipskih slojeva u jeziku značajne su raznovrsne magijske riječi, arhaizmi, lokalizmi, riječi iz slavenskog folklornog naslijeđa; znatna je uloga prepuštena i magijskim brojevima: primjerice, Palunko tri dana ne lovi ribu da bi prizvao čudo, Regoč triput magijski udara nogom o zemlju da bi mu se otvorio put u podzemlje, guja daje tri smrtonosne naredbe majci i sl.
Usporedo s čudesnim bićima iz narodne predaje, Domaćima, Bjesovima,
Striborom, Regočem, Baganom, Kosjenkom i dr. sudjeluju i ljudska bića iz
svakidašnjice: djeca, starci, ribari, junaci i žene. Književnica izvrsno
oponaša mitsku shemu moćnog zla i moćnog dobra, a pritom naravna bića od
nadnaravnih preuzimaju djeliće mitske snage koji im pomažu svladati
kompliciranu zbilju.
4.
Literatura
Bibliografija:
§ Džanko,
M., Ivanković, Ž., Čitanka za 3.razred osnovne škole,Bosanska riječ, 2000
§ Hubijar,
Z., Boja sreće, Bosanska riječ, 2007
§ Hubijar,
Z., Žubor radosti, Bosanska riječ, 2006
§ Zekić,
Z., Naš jezik, Bosanska riječ, 2005
§ Brlić-Mažuranić,
I., Priče iz davnine, Svjetlost, 1999
Internet:
[1] Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18.
travnja 1874. – Zagreb, 21.
rujna 1938.) hrvatska je književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih
spisateljica za djecu.
Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek
početkom dvadesetog stoljeća. Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je 1902. u vlastitoj
nakladi. Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. nadalje. Pravu
pozornost književne publike skreće 1913. romanom za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića.
[4]Spahić, V., Čitanka za
2.razred gimnazije, Sarajevo Publishing, 2003.
[8] Brlić-Mažuranić, I., Priče
iz davnine, Svjetlost, 1999
Nema komentara:
Objavi komentar